Jupiterov Hram u Splitu

Jupiterov Hram u Splitu

   Jupiterov hram u Splitu je hram posvećen bogu Jupiteru, glavnom božanstvu starih Rimljana. 

  Nalazi se u zapadnom dijelu Dioklecijanove palače u neposrednoj blizini Peristila, centralnog trga carskog kompleksa. Sagrađen je krajem 3. stoljeća, u vrijeme gradnje carske palače, a vjerojatno već u 6. stoljeću posvećen je u krstionicu sv. Ivana Krstitelja. Pred samim ulazom u hram nalazi se jedna od dvanaest sfingi dopremljenih iz Egipta po naredbi cara Dioklecijana.

  

  Jupiterov hram je građen od 295. do 305. god, kao dio palače cara Dioklecijana. Vjerojatno je bio posvećen vrhovnom rimskom božanstvu i Dioklecijanovom božanskom ocu Jupiteru. Hram se nalazi zapadno od središnjeg dijela palače koji je bio religijski dio, a do kojeg se dolazilo svečanim prilazom. Budući da je car neplanirano abdicirao s trona 305. godine te doputovao iz Nikomedije u palaču, završni radovi na izgadnji palače su prekinuti, pa su dijelovi hrama ostali nezavršeni.

   Tokom kasne antike i srednjeg vijeka hram je pretvoren u krstionicu posvećenu sv. Ivanu Krstitelju, a kripta je posvećena svetom Tomi.

 U unutrašnjosti su sačuvana dva sarkofaga u kojima su pokopani splitski nadbiskupi, Ivan II. (10. st.) i Lovro († 1099.). Unutra se nalazi i veliki Meštrovićev brončani kip svetog Ivana Krstitelja.

 U 13. stoljeću je unutar krstionice smješten krsni zdenac izrađen od dijelova oltarne pregrade iz 11. stoljeća koja se prvotno nalazila u katedrali. Na jednoj od mramornih ploča uklesan je najstariji prikaz hrvatskog kralja, Krešimira IV. ili Zvonimira.

  Bačvasti kasetirani svod hrama utjecao je svojim oblikom na dalmatinsku ranorenesansnu umjetnost, što se najbolje očituje na primjeru Alešijeve krstionice i kapele bl. Ivana u Trogiru. Nad svodom je u 11. stoljeću sagrađen ranoromanički zvonik, sličan onome koji se i danas nalazi na crkvi Gospe od Zvonika nad Željeznim vratima, koji je uklonjen oko 1840. godine u skladu sa tadašnjim klasicističkim težnjama koje su zagovarale purifikaciju antičkih spomenika i građevina.

  Godine 1907. uklonjeno je nekoliko kuća sa zapadne i južne strane, tako da je danas hram oslobođen od prigradnji, osim one na sjeverozapadnom uglu na koji je još uvijek naslonjena jedna kuća. Tih godina su izvršene ispune sljubnica i rekonstrukcije površine cementnim mortom.

Zanimljivosti - Dioklicijanova palača

Dobrodošli u zidine Dioklecijanove palače koja će Vam ispričati svoju priču

 

           Dioklecijanova palača je antička palača cara Dioklecijana u Splitu. Oko 300. godine podigao ju je rimski car Dioklecijan i u njoj boravio nakon povlačenja s prijestolja (305.) do smrti (316.).

          Sagrađena je u uvali poluotoka 5 km jugozapadno od Salone, glavnoga grada provincije Dalmacije.  Ostatci palače danas su dio povijesne jezgre Splita koja je upisana na UNESCO-v popis mjesta    svjetske baštine u Europi još 1979. godine.

          Na osnovi podataka iz rimske karte, poznate po srednjovjekovnom prerisu (»Tabula Peutingeriana«),  u toj uvali već ranije bilo je naselje Spalatum, kojemu ostatci i veličina do danas nisu utvrđeni.  Početak gradnje Dioklecijanove palače nije točno utvrđen. Pretpostavlja se da je to bilo oko 295. godine, nakon uvođenja tetrarhije (vladavina četvorice).

 Ipak, deset godina nakon te odluke, kada je Dioklecijan abdicirao 305. godine, palača još nije bila  dovršena, a postoje naznake da su se neki radovi odvijali dok je car boravio u njoj. Po čijoj je  arhitektonskoj ideji palača izgrađena i tko su bili njeni graditelji, ne zna se.

          Međutim, uklesana grčka imena Zotikos i Filotas, kao i brojna uklesana grčka slova ukazuju na to da je određeni broj graditelja bio porijeklom iz istočnog dijela carstva, tj. da je Dioklecijan doveo sa sobom majstore s Istoka. Ipak, velika je vjerojatnost da je veliki dio radne snage bio lokalnog podrijetla. Osnovna građa je dolazila iz neposredne blizine. Bijeli vapnenac je dopreman s Brača i ponešto iz Segeta kraj Trogira; sedra se vadila iz korita obližnjih rijeka, a opeka se izrađivala u salonitanskim i drugim radionicama smještenim u blizini. Građevina kao cjelina nije imala neposredni uzor u dotadašnjem rimskom graditeljstvu. Njena izvornost proizlazi iz osnovne funkcije i prilagodbe položaju.

  

          Svojim oblikom nalikuje kastrumu - vojnom logoru. Vanjski su zidovi gotovo pravokutni, dimenzija 175-181 x 216 m, a kule na uglovima palače slijede tradiciju vojne arhitekture. Budući je palača bila udaljena od najbližeg velikog grada 6 km (Salona), bila je okružena bedemima. I unutrašnji raspored palače podsjeća na vojni logor - cardo i decumanus, glavne okomite ulice odgovaraju glavnim logorskim ulicama via praetoria i via principalis. Postojala su četiri ulaza u palaču. Tri s kopnene i jedan s morske strane. Cijeli prostor palače bio je podjeljen na dva dijela, ali različite namjene. U sjevernom dijelu bile su smještene zgrade za poslugu, vojsku, skladišta i dr. U južnom, raskošnijem dijelu, koji je zbog izravnavanja sa sjevernim bio podignut nad zasvođenim supstrukcijama (tzv. podrumi palače), nalazili su se objekti namjenjeni carskoj obitelji. Ni fasade nisu bile jednake.

          Najreprezentativnija je bila ona južna, okrenuta prema moru. U donjem dijelu (kojeg je u Dioklecijanovo vrijeme zapljuskivalo more) nalazili su se manji otvori i vrata tzv. porta aenea (Mjedena vrata). Istočna i zapadna fasada su međusobno slične i bez ukrasa, a vrata na njima zovu se porta argentea (Srebrna vrata) i porta ferrea (Željezna vrata). Na sjevernoj fasadi bio je glavni ulaz u palaču s dvostrukim vratima s arhitravom - porta aurea (Zlatna vrata), na kojem je ležao luk s nišama u kojima se se nalazili kipovi (vjerojatno Jupitera i četiri tetrarha). Od dviju glavnih ulica, cardo je vodio na peristil, otvoreni prostor ispred carevog stana, na čijoj se lijevoj strani nalazio carev mauzolej (danas katedrala sv. Dujma). S desne strane peristila nalazila su se tri hrama. Prvi je Jupiterov, a druga dva danas se nazivaju Kibelinim i Venerinim, iako ti nazivi nisu potvrđeni. U carev stan ulazilo se iz protirona preko vestibula. Nekadašnji se raspored prostorija može rekonstruirati uz pomoć prizemnih dvorana, koje su jednakog rasporeda.

          Palača je u tlocrtu zamišljena kao pravokutnik, ali je prilagođavanje terenu, prilikom gradnje, nametnulo manja odstupanja (istok: 214,97 m, sjever: 174,74 m, jug: 181.65 m). Pročelni zidovi palače u svojim su donjim dijelovima masivni i jednostavni bez otvora, a u gornjim dijelovima rastvorni su velikim lučnim prozorima koji su jednostavni prema kopnu, tj. na zapadnom, sjevernom i istočnom pročelju, a raščlanjeni vijencima, konzolama i polustupovima na južnom pročelju prema moru. Vanjski zidovi palače, osim zapadnog, do danas su većim dijelom dobro sačuvani.

          Šesnaest kula na pročeljnim zidovima prema kopnu daju palači obilježje utvrde. Četiri kule na uglovima kvadratičnog su tlocrta. Po dvije od šest kula osmerokutnog tlocrta uokviravale su tri kopnena ulaza, šest kula pravokutnog tlocrta nalazilo se između ugaonih i osmerokutnih. Do danas su se djelomično sačuvale tri ugaone kule (osim jugozapadne) te samo ostatci osmerokutnih i pravokutnih.

          Tri do danas dobro sačuvana kopnena ulaza arhitektonski su raščlanjena, posebno sjeverni, koji je bio glavni pristup iz Salone. Južna, morska vrata, jednostavna i manjih dimenzija, također su dobro sačuvana.

          Kroz kopnena vrata preko obrambenih dvorišta (propugnaculum) pristupalo se širokim ulicama (cardo i decumanus), obrubljenim trijemovima. Glavne ulice spajale su se u središtu palače, uz koje se prema jugu prostirao otvoreni prostor – peristil, obrubljen stupovima s lukovima. Sakralni prostori istočno i zapadno od peristila bili su uokvireni zidovima. U istočnom prostoru do danas je sačuvana monumentalna građevina vanjskog osmerokutnog, a unutrašnjeg kružnog tlocrta, presvođena kupolom od opeke i raščlanjena iznutra dvama nizovima stupova i vijenaca, te frizom u kojem su uz nestalu središnju figuru, sačuvana poprsja Dioklecijana i njegove supruge Priske. Građevina je s vanjske strane obrubljena trijemom (peripter), koji je do danas uglavnom sačuvan. U ranijim izvorima ta se građevina spominje kao Jupiterov hram, a u novijoj znanstvenoj literaturi kao Dioklecijanov mauzolej.

          U zapadnom sakralnom prostoru do danas se vrlo dobro sačuvao mali hram pravokutnog tlocrta, presvođen kasetiranim, bogato ukrašenim svodom. Prema ranijim opisima to je Janov ili Eskulapov hram, a prema novijoj literaturi Jupiterov hram. U istom prostoru u posljednje su vrijeme pronađeni ostatci dvaju hramova kružnog tlocrta. Prema opisu splitskog kancelira Prokulijana iz XVI st., južni hram bio je posvećen Kibeli, a sjeverni Veneri. S južne strane peristila srednje stubište spušta se u prizemne dvorane i povezuje južna vrata sa središtem palače. Dva bočna stubišta uzdižu se u trijemu protirona, iz kojeg se pristupa vestibulu, pretprostoru carevih odaja.

          Ta je građevina izvana kvadratičnog, a iznutra kružnog tlocrta, presvođena kupolom. Odatle se pristupalo u carev stan koji se u dubini od 40 m prostirao uz cijelo južno pročelje; on je tek djelomično sačuvan u gornjem katu, ali su skoro potpuno sačuvane njegove prizemne, prevođene supstrukcije koje su ga izravno nosile, pa se s obzirom na podudarnost gornjeg i donjeg tlocrta može sagledati cjeloviti raspored i izgled gornjih prostora. Na zapadnoj strani gornjega kata sačuvani su ostatci dvorane s kupolom i dviju dvorana s apsidama, a na istočnoj strani dijelovi osmerokutne blagovaonice (triklinij) s tri dvorane križnog tlocrta. Zid zapadne križne dvorane sačuvao se u punoj visini. Dioklecijanov stan međusobno je povezivala duga prostorija uz južno pročelje (kriptoportik) iz koje je kroz 42 prozora i 3 lođe bio otvoren pogled prema moru. Sjeverno od careva stana nedavno su pronađene dvije kupelji, jedna uz zapadne, a druga uz istočne dvorane. U sjevernom dijelu palače nalazile su se dvije zgrade, obrubljene glavnim i obodnim ulicama usporednim s vanjskim zidovima. Na nekoliko mjesta u palači pronađeni su dijelovi prvobitnog sustava kanalizacije. Vodovod u dužini od 9 km opskrbljivao je palaču pitkom vodom, a njegov veći dio je i danas u uporabi.

          Po svojoj kompoziciji Dioklecijanova palača nosi u sebi elemente carske vile, helenističkog grada i utvrđenog vojnog logora (castrum). Sa stanovišta konstruiranja u palači su u većem dijelu rasponi savladavani upotrebom luka, odnosno svoda, koji sile prenose koso na temelje, dok su u reprezentativnim dijelovima rasponi svladani upotrebom kamene grede. Masivnim, fino obrađenim kamenom zidani su reprezentativni dijelovi kao i svi drugi dijelovi koji su izloženi većim naprezanjima. Žbukani ili obloženi dijelovi zida građeni su sitnim kamenom, poravnatim u određenim razmacima s četiri reda opeka. Svodovi su izvedeni od laganog riječnog kamena (sedre), dijelovi većih koncentriranih naprezanja u svodovima građeni su od opeke. Stropne i krovne konstrukcije bile su drvene. Dekorativna obrada na arhitektonskim elementima karakteristična je za način rada u istočnom dijelu Rimskog Carstva. Iz dimenzija sačuvanih dijelova proizlazi da je palača građena prema projektu koji je bio kotiran rimskim stopama.

  

          Smrću cara Dioklecijana 316. godine život u palači ne gasi se, a preobražaji počinju već u prvim stoljećima života palače. Budući je bila u posjedu rimskog dvora, pružala je utočište prognanim članovima carske obitelji, a najbitniji događaj bio je rušenje Salone početkom 6. stoljeća kada je dio prognanog stanovništva našao utočište unutar zidina palače i kada počinje novi, organizirani gradski život.

  U razdoblju slobodne srednjovjekovne komune, između 12. i 14. stoljeća, dolazi do većeg arhitektonskog razvoja, kada su brojne srednjovijekovne kuće ispunile ne samo rimske zgrade nego i veći dio slobodnog prostora ulica i trijemova. U tom razdoblju započinje i izgradnja romaničkog zvonika Katedrale sv. Dujma.

          Romanička je umjetnost zastupljena i radovima velikih majstora kao što su Andrija Buvina koji je izradio drvena vrata katedrale u 13 stoljeću i Juraj Dalmatinac, iz čije su radionice potekle raskošne plemičke palače u oblicima venecijanske gotike s naznakama renesanse (npr. palača obitelji Papalić). U katedrali je i njegovo remek-djelo, oltar sv. Staša.

          Od 7. stoljeća palača živi kao grad Split, koji se već od ranog srednjeg vijeka širi prema zapadu i u više navrata zatvara zidovima. Adaptacije sakralnih objekata palače u splitsku katedralu i krstionicu, predromaničke crkvice sv. Martina i Gospe od zvonika, predromaničke, romaničke, gotičke, renesansne i druge građevine, svjedoci su neprekidnog života grada i nastanka novih kvaliteta, koji sa sačuvanim dijelovima Dioklecijanove palače čine cjelinu najvećih vrijednosti graditeljskog nasljeđa.

          Dioklecijanova palača nije samo izvanredan antički spomenik, nego je i nacionalno i svjetsko dobro.

  

Zanimljivosti - nastanak Straduna

Nastanak i povijest Straduna - najljepša glavna ulica

    Stradun je glavna ulica u dubrovačkoj staroj gradskoj jezgri.

    Stradun spaja zapadni (Vrata od Pila) i istočni ulaz (Vrata od Ploča) u grad. Nastao je krajem 9. vijeka. Svoju pravu namjenu dobio je krajem 12. vijeka, a sadašnji izgled ima nakon obnove poslije katastofalnog zemljotresa 1667. godine.

    Stradun je nekada davno ustvari bio morski rukavac, odnosno kanal koji je odvajao tadašnja dva naselja (stijene) na kojima je grad osnovan u ranom srednjem vijeku i nakon nasipavanja kanala Stradun je postao ulica.

    Stradun se proteže u smjeru istok – zapad, a nalazi se između dvoja gradska vrata (Vratima od Pila i Vratima od Ploča). Na početku i na kraju Straduna nalaze se i dvije fontane (Velika i Mala Onofrijeve česma) te dva zvonika (Gradski zvonik i zvonik franjevačke crkve i samostana). Stradun je popločen kamenim blokovima, uglačanim do sjaja drvenog parketa, pa ga i nazivaju ulica – salon.

   Svoju namjenu, Stradun je dobio u 12. vijeku, a današnji je izgled dobio nakon katastrofalnog potresa 1667. godine, kad je veliki broj građevina bio srušen. Starije slike Dubrovnika nam pokazuju kako zgrade na Stradunu prije potresa nisu imale tako tipiziran izgled kao danas, mnoge su imale arkade kao palača Sponza,a neke su bile i ukrašenije.

    Poslije potresa 1667. godine je Statutom Dubrovačke Republike bio određen način gradnje stambenih zgrada: u prizemlju je uvijek bio trgovačko – poslovni prostor sa vratima na koljeno, a u veliki se magazin ulazilo iz sporedne ulice. Na prvom je spratu bio stambeni prostor, dok su sobe bile na drugom spratu. Kuhinja i ostale ekonomske prostorije su se uvijek nalazile u potkrovlju. Naime, nakon potresa, u gradu je buknuo požar, koji je uništio veliki broj stambenih i rezidencijalnih zgrada. Odredbom da se kuhinje presele u potkrovlje sprječavalo se širenje požara.

    Stradun završava trgom Luža ispred Gradskog zvonika te tako obuhvaća veći broj važnijih spomenika unutar stare gradske jezgre te je tako omiljeno šetalište domaćeg stanovništva, kao i stranih turista.


Danas se Stradun koristi za svečanu procesiju za vrijeme proslave Feste sv. Vlaha, 3. februara.

Zanimljivosti - Dubrovnik i njegove zidine

                              Dubrovačke gradske zidine najveća su atrakcija za posjetitelje...

    Jedan od najočuvanijih fortifikacijskih sustava u Europi, dužine 1940 metara i uključuju pet tvrđava, te šesnaest kula i bastiona. Drugi najatraktivniji muzej pod otvorenim nebom na svijetu otvoren je za obilaske posjetiteljima tijekom cijele godine, kroz tri dostupna ulaza - kod crkvice sv. Luke na istoku, kod crkve sv. Spasa neposredno po ulasku u staru gradsku jezgru s Pila i kod Pomorskog muzeja - tvrđave sv. Ivan.
   Šetnjom dubrovačkim zidinama upoznat ćete i neke od impozantnih tvrđava koje su služile obrani Dubrovačke Republike.

    Od pet tvrđava tri su sastavni dio gradskih zidina - Minčeta, Bokar i Sv. Ivan, a dvije su samostojeće, Lovrijenac na zapadu i Revelin na istoku. 

TVRĐAVA MINČETA

   Minčeta je najsjevernija i najmonumentalnija tvrđava na dubrovačkim gradskim zidinama; najistaknutija točka obrambenog sustava Dubrovnika prema kopnu. Uz sv. Vlaha, svojevrstan je simbol grada Dubrovnika.

   Tvrđava Minčeta je dobila ime po dubrovačkoj plemićkoj obitelji Menčetić koja je ustupila zemljište za njenu izgradnju. To je velika kružna kula, koja je utemeljena na širokom i čvrstom predziđu; svojom visinom i impresivnim obujmom dominira sjeverozapadnim povišenim dijelom grada i zidina. Minčeta ima izbačeno krunište, poduprto profiliranim kamenin konzolama. Krunište ima očitu estetsku, a ne fortifikacijsku funkciju, što znači da je sama kula za vrijeme Dubrovačke Republike bila gotovo neuništivo uporište.


   S Minčete, kao najviše točke nad Dubrovnikom, pruža se veličanstven pogled na grad i na njegov položaj između strmih padina brda Srđ, s jedne, i otvorenog mora, s druge strane.
Kula je nastala u dvije faze. U prvotnom je obliku bila četverokutna, građena je 1319. godine, a kao graditelj je zabilježen Nićifor Ranjina.

    Nakon pada Carigrada (1453. godine) odlučeno je da se postojeća kula prepravi u oblu. Odluka je donesena 1455. godine, ali je gradnja, zbog epidemije kuge, započela tek 1461. godine prema projektu jednog od najznamenitijih graditelja u Europi – Micchelozza di Bartolomea iz Firence. Michelozzo je oko postojeće četvrtaste kule izgradio široko oblo utvrđenje prilagođeno novom načinu ratovanja koje je povezao s novoizgrađenim sustavom niskog ukošenog predziđa. Zidovi ovog novog utvrđenja bili su debeli šest metara i puni i imali su cijeli niz zaštićenih otvora za topove.


   Skori pad Bosne po tursku vlast 1463. godine još je više ubrzao radove. Nakon Micchelozzova odlaska iz Dubrovnika, izgradnju Minčete preuzima i nastavlja Juraj Dalmatinac, koji je cjelokupnu zamisao o izgledu kule prilagodio i podigao na višu razinu, dajući joj ovakav veličanstven i monumentalan oblik, dok je njezino sadašnje prošireno krunište kasnija dogradnja. Kula Minčeta dovršena je 1464. godine i simbol je neosvojivosti Dubrovnika.

TVRĐAVA BOKAR

    Bokar je jedna od pet najvažnijih kula na dubrovačkim gradskim zidinama.

    Nalazi se na zapadnom kraju zidina, u neposrednoj blizini tvrđave Lovrijenac.Kula je izvedena i dovršena po Michelozzovim nacrtima 1570. godine, iako je gradnja počela još 1461. Arhitektonski je to čist i skladan kružni volumen s tri vijenca, vrlo zanimljiv po unutarnjim prostorijama i terasama. Ima potkovast oblik. 

    Služila je za topničku paljbu u svrhu obrane gradskog opkopa i mosta na Vratima od Pila te nadzor pristupa s mora u slučaju opsade ili iskrcavanja neprijatelja u lučici Pile. U njoj je kazamat za čuvanje streljiva i manjih topova. 

   Zbog položaja prema moru, bila je pogodna za topničke vježbe: od 1463. godine, s Bokara, se ispitivao domet topova.

TVRĐAVA SVETI IVAN 

    Sv. Ivan je tvrđava u sklopu dubrovačkih gradskih zidina. Nalazi se na južnoj strani i glavna joj je uloga bila obrana gradske luke.

    Tvrđava je sagrađena 1346., pod nazivom Tvrđava „od mula“. U blizini je kasnije podignuta tzv. Gundulićeva tvrđava, i to prema nacrtima dubrovačkog inžinjera Paskoja Miličevića. Obje su tvrđave 1522. godine povezane kulama, a od 1557. godine tvore cjelinu kakvu poznajemo danas – monumentalnu građevinu dijelom polukružnog oblika. U unutrašnjosti tvrđave izvorno se nalazilo veliko skladište baruta.

    Uz Minčetu na sjeveru, Bokar i Lovrijenac na zapadu, Sv. Ivan je bio treća važna utvrda na dubrovačkim zidinama. Gradska je luka sa sjeverne strane branjena manjom tvrđavom Sv. Luke, dok je s južne strane tu ulogu imala tvrđava Sv. Ivana. U početku se između tih dviju tvrđava protezao lanac kako bi se spriječio neželjeni ulazak brodova u luku. Taj je lanac bio toliko čvrst da je brodovima bez većih problema lomio kobilice. Lanac se ondje nalazio sve dok 1484. godine nije izgrađen umjetni otočić, lukobran Kaše. Lukobran je izgrađen po nacrtima graditelja Paskoja Miličevića.

    Danas se u prostorijama tvrđave sv. Ivana čuva znatan dio kulturnog blaga iz doba Republike. Također, u njoj su smještene zbirke Pomorskog muzeja i Akvarij i Institut za more i priobalje, a terase služe kao ljetna pozornica za potrebe Dubrovačkih ljetnih igara.

TVRĐAVA LOVRIJENAC

    Tvrđava Lovrijenac, također poznata kao Gibraltar Dubrovnika, tvrđava je koja se nalazi na hridi izvan vanjskih zidina sa zapadne strane Dubrovnika, 37 m iznad razine mora.

    Tvrđava je poznata po predstavama i vjenčanjima koje se održavaju u ovom monumentalnom zdanju te najvažnije kao povijesni simbol otpora Mletačkoj republici.

    U vrijeme sukoba Dubrovnika i Mletaka, Mleci su planirali izgraditi kulu na istom mjestu gdje sada stoji Lovrijenac. Da su uspjeli, imali bi Dubrovnik pod nadzorom no Dubrovčani su ih, saznavši za njihov plan, pretekli u tome.

    Dubrovačke kronike otkrivaju kako su Dubrovčani u samo tri mjeseca izgradili Lovrijenac te kad su mletački brodovi stigli, puni materijala za gradnju, nisu imali izbora nego vratiti se u Veneciju neobavljena posla.

    

    Lovrijenac je trokutastog oblika s tri razine. Debljina zidova prema moru iznosi i do 12 metara dok su oni prema gradu i uvali unutra debeli samo 60 cm. Zidovi sa strane koja je okrenuta Gradu su tanji zbog lakšeg probijanja iz ostalih gradskih kula u slučaju pada tvrđave u neprijateljske ruke. Dva mosta vode u tvrđavu, a iznad vrata u kamenu je uklesano "Non Bene Pro Toto Libertas Venditur Auro" – "Sloboda se ne prodaje ni za sva blaga svijeta".

     Kao pozornica, Lovrijenac je počeo služiti tek nedavno, na njemu je uz mnoga djela domaćih književnika postavljan i Shakespeareov Hamlet, postao je jedan od simbola Dubrovačkih ljetnih igara. 

    U podnožju tvrđave za vrijeme održavanja PENova kongresa 1933. godine u znak sjećanja zasađeni su borovi.Osim ostalog naoružanja i više topova na najvišoj razini tvrđave do listopada 1814. godine stajao je danas najpoznatiji top starog Dubrovnika zbog zelene patine nazvan Gušter. 

    U nastojanju da top odnesu u muzej u Beču Austrijanci su u listopadu 1814. godine srušili unutarnja vrata tvrđave nad kojima je stajao natpis.

TVRĐAVA REVELIN

    Tvrđava Revelin se nalazi sjeveroistočno od dubrovačkih gradskih zidina, od kojih je odijeljena dubokim jarkom i spojena mostom. Namijena joj je bila obrana Dubrovnika od Turaka.

    Prvi spomen o potrebi gradnje utvrde na mjestu današnjeg Revelina datira iz 1449. godine, a utvrda se počela graditi 1463. godine. Današnju snagu i izgled duguje zamisli Antonia Ferramolina iz Bergama koji je 1538. godine na dotadašnjoj utvrdi zamislio i izgradio tvrđavu Revelin kao izdvojenu masivnu tvrđavu nepravilnog četverokutnog tlocrta sa sjeveroistočnim oštrim kutem. Gradnja Revelina je dovršena 1551. godine.

    Nakon potresa 1667. godine tvrđava postaje upravno središte Dubrovačke Republike i u nju je prenesena državna riznica i riznica katedrale.

U vrijeme gradnje tvrđave uveden je propis da svatko tko dolazi u Dubrovnik mora sa sobom donijeti jedan kamen koji je veličinom trebao biti primjeren tjelesnoj građi donositelja.

    Prilikom arheoloških istraživanja unutar tvrđave Revelin 1983. - 1986. godine nađeni su brojni ostaci zidova i građevina iz doba prije Revelina od kojih je najzanimljivija peć vrsnog ljevača zvona i topova Ivana Krstitelja Rabljanina.

    Danas se na terasi tvrđave odigravaju predstave Dubrovačkih ljetnih igara, a unutar tvrđave se organiziraju razni koncerti.

UTVRDA IMPERIJAL

    Utvrda Imperial fortifikacijski je objekt na vrhu brda Srđ. 

    Namjena utvrde je bila obrana sjevernih prilaza gradu Dubrovniku. Imperial je glavna utvrda fortifikacijskog sustava brda Srđ, a u istom sustavu se nalaze i utvrde Strinčjera, Gradci i Žarkovica.

    Gradnja utvrde izravno je vezana uz razdoblje francuske vlasti u Dubrovniku koja je trajala od 1806. do 1814. godine. Francuzi 1806. godine na prijevaru zauzimaju Dubrovačku Republiku. Razdoblje okupacije traje 2 godine, a 1808. godine Republika se i formalno ukida. Da bi osigurali svoje položaje, čim su došli u lipnju 1806., Francuzi počinju s gradnjom utvrde na Srđu. Nisu imali vremena za brzu gradnju jače utvrde, no već tada se ukopavaju te počinju graditi bedem prema istoku i prema sjeveru prema Otomanskoj granici i Žarkovici, na mjestu stare crkve Sv. Srđa. Naime, iz tih su pravaca očekivali napad Rusa i Crnogoraca. Tvrđava se u današnjem obliku počela intenzivno izgrađivati kamenom 1810. godine. Gradnju je vodio general Auguste Marmont. Budući da je Napoleon bio car, pojedina je područja carstva podijelio svojim podanicima.

    U gradnji utvrde sudjelovali su stanovnici šireg dubrovačkog područja i klesari s Korčule jer se odatle donosio kamen.

    Tvrđava Imperial zapravo je bila glavni stožer francuske vojske na dubrovačkom području. Izgled utvrde Imperial se vremenom promijenio. Nakon poraza Francuza i pada Napoleona te nakon Bečkog kongresa 1815., Dubrovnik i Dalmacija, kao i čitava Hrvatska, potpadaju pod austrijsku vlast. Tada austrijska vojska preuzima utvrdu Imperial i tu smješta svoje trupe. U nekoliko navrata austrijska vojska proširuje i nadograđuje tvrđavu tako da je njen konačni izgled izmijenjen, bastioni su pojačani, a tvrđava je proširena.

     Tvrđava je bila u vojnoj funkciji do 1882. jer se Dubrovnik smatrao utvrđenim gradom, a bio je na samoj granici s Otomanskim Carstvom. Austrijanci su iz te utvrde pratili zbivanja na granici. Nakon austro-ugarske okupacije Bosne i Hercegovine utvrda Imperijal gubi svoju namjenu pogranične utvrde.

     Utvrda nije napadana od svoje izgradnje pa sve do 1991. godine i Domovinskog rata, odnosno opsade Dubrovnika. 

U utvrdi su malobrojni branitelji Dubrovnika uspješno odoljevali svim napadima JNA i dragovoljaca iz svih krajeva istočne Hercegovine i Crne Gore. 

Utvrda Imperial i njeni branitelji su 6. prosinca 1991. godine doživjeli najteži napad otkad je utvrda izgrađena. Tijekom napada utvrda je pretrpila velika oštećenja.

U utvrdi se danas nalazi muzej posvećen obrani Dubrovnika tijekom Domovinskog rata. Dio utvrde je dodijeljen u koncesiju, a predviđena je gradnja ugostiteljskih i smještajnih jedinica. 

S Dubrovnikom je povezana obnovljenom žičarom koja je tijekom rata u potpunosti uništena. Na utvrdi se također nalazi televizijski odašiljač.

Otok Mljet ili Malta

Da li je otok Mljet otok Sv.Pavla

   Nacionalni park Mljet jedan je od najljepših jadranskih otoka koji, ne bez razloga, na Dan sv. Petra i Pavla obilježava svoj dan. Dan općine bio je prigoda da se još jednom istakne povijesna istina – brodolom sv. Pavla apostola nije dogodio na Malti, već na Mljetu.

  Biblijski zapisi proteklih su godina znanstveno potvrđeni, a Mljet je dobio još jednu veliku priču koju tek treba ispričati.
  Biblijski zapisi o putovanju sv. Pavla apostola s Krete u Rim, koji govore o snažnoj oluji koja je njegovu lađu nosila po moru dok se nije razbila o hridi otoka Melite spominju i mjesto na kojem je doživio brodolom, ali se i spasio. Sv. Pavao na tom je otoku ostao tri mjeseca, a zatim otplovio dalje prema Rimu. Otok brodoloma sv. Pavla, piše u Bibliji, bila je Melita.

»Otok Mljet je minijaturni zeleni raj, ljupkost uokvirena mirom i tišinom. Plaže su obrubljene finim pijeskom poput tropskih laguna, a otmjeni pinji, borovi i poljsko cvijeće, prepuni radosti i sunca silaze do ruba mora i jezera.« 

  Opisujući svoje legendarno putovanje od Jeruzalema do Rima apostol Pavao govori o strašnoj oluji

koja ih je zahvatila i gotovo potopila u Adriji (tj. Jadranu). Spas od brodoloma mornari tada nađoše na pustom, šumovitom i nepoznatom otoku prepunom zmija, od kojih je, prema predanju, jedna ugrizla u ruku sv. Pavla, ali je on baci u vatru... tek kad se spasismo, doznamo da se otok zove Melita. Urođenici se poniješe prema nama vrlo ljudski. Sve nas primiše k velikoj vatri koju bijahu naložili zbog kiše što je padala i zbog zime. Kad Pavao nakupi naramak suhih grana i kad ga baci na vatru, iziđe zmija natjerana od vrućine te mu se uhvati za ruku. Urođenici, kad vidješe da mu zmija visi o ruci, govorahu jedan drugome: Ovaj je čovjek sigurno ubojica, umakao je moru i Pravda mu ne dopušta da živi. Ali on otrese zmiju u vatru i ne bi mu ništa zla. A oni su očekivali da će uteći i smjesta pasti mrtav. Pošto su dulje čekali i vidjeli da mu se nije dogodilo nikakvo zlo, promijeniše mišljenje i rekoše da je Bog...«

   Prema kazivanju starih Mljećana, crkva je podignuta u čast apostola Pavla, koji je nakon brodoloma boravio na Mljetu tri mjeseca. Valja reći da u Sredozemlju postoje dva otoka koja su prema starim ljetopisima imala naziv Melita odnosno Malta, a to su današnji Mljet i Malta. Međutim, Mljet je oduvijek bio prepun zmija, a na Malti ih nikad nije bilo, pa je i to jedan od najpouzdanijih dokaza da je sv. Pavao boravio na Mljetu, a ne na Malti, 'ovakvu tezu zastupalo je više istraživača, a najgovorljivije mljetski opat i pjesnik, benediktinac Ignjat - Đurđević, koji je u XVIII. stoljeću objavio značajnu znanstvenu studiju o putovanju sv. Pavla.

  O boravku sv. Pavla na Mljetu bilježi u 36. poglavlju svog djela De administrando imperio i veliki bizantski car Konstantin Porfirogenet. Stoga su u javnosti dugo trajale polemike znanstvenika oko toga na kojem je od dvaju mediteranskih otoka sv. Pavao doživio svoj čuveni brodolom. Međutim, još početkom XX. stoljeća ta je dilema bila definitivno riješena u korist Malte.
 
    Ipak ne treba zanemariti podatak da je apostol Pavao bio dobar poznavalac geografije, i da je opisao kako se njegov brodolom dogodio u Jadranu. I u Poslanici Rimljanima sv. Pavao kazuje kako je na svojim putovanjima bio i u Iliriku, a kako su rute njegovih putovanja, kao i životopis, potpuno izraženi, to jedino može značiti da je taj brodolom doživio na Mljetu. Zbog toga bi znanost možda trebala ispraviti tu povijesnu zabludu o Malti kao otoku sv. Pavla.

   Prema tradiciji, more je izbacilo brodolomce na malenu pučinsku hrid, koju starosjedioci Mljeta otad nazvaše škojem sv. Pavla. U predjelu Crkva ili Crkvina još postoje ostaci nepoznata kamena zida za koji u narodu kruži predaja kako je to od davnina temelj crkve sv. Pavla.

   Danas na temelju tri zbornika  koja smo izdali znamo daleko više nego se znalo prije tri stoljeća, tako da sa znanstvenom sigurnošću možemo tvrditi  da je Mljet sukladan opisu iz djela apostolskih, ističe Miho Demović. U zborniku su radovi klimatologa, nautičara, stručnjaka koji dokazuju da vjetrovi koji su puhali nisu mogli lađu nikako otpuhati na Maltu, nego isključivo na Mljet, a dokaz su, dodaju, i mljetske zmije ljutice koje se spominju u Bibliji. 

    Poznato je da su na Mljet 80-ih godina uvezli mungose kako bi se riješili ljutih zmija koje su stanovnicima od pamtivijeka zadavale muke.

   
Uz to, zaronite li kod maloga Škoja na jugoistoku otoka - gdje se pretpostavlja da je mjesto brodoloma, mogli biste i pronaći ostatke aleksandrijske lađe iz 1. stoljeća, točnije ostatke tereta koji je ona nosila. Danas jedino na Jadranu na tom mjestu imate  ostatke 7 kamenica u kojima se prenosilo žito, u jednoj od njih su zaista i nađeni ostaci žita po kojima se ustanovilo vrijeme brodoloma, govori Josip Mozer, član Udruge sv. Pavla apostola mljetskog brodolomca.

Zanimljivosti

    Svaki grad na Jadranskoj obali ima neku legendu, priču iz starina za koju samo starosjedioci znaju, ili pak ima mjesto koje svaki  turist bi trebao posjetiti.

  Svako od nas u sebi krije i dalje jedno dijete puno avanturističkog duha, bez obzira na godine. Podstaknuta dijetetom u sebi, želim da tebi čitaocu predstavim sve legende i priče koje se prenose sa koljena na koljeno, da i u tebi probudim dijete željno avanture.

  Danas ti predstavljam priču o Odiseju. Priču koju mnogi znaju, ali opet i ne znaju. Ovo je priča o Odisejevoj Špilji na otoku Mljetu.


    Na svojemu je Čudesnom otoku Kalipsa, božica ljepote, tišine i mira, punih sedam godina držala u pećini Odiseja, u kojeg se zaljubila, sve dok ga po nalogu Zeusovu nije oslobodila. Mnogi istraživači tvrde da je upravo Mljet Kalipsin otok Ogigija.

»... gdje je Ijepos' prirode stvorila sve savršenije od ljudskog umijeća ...«

  Kada se starogrčki junak Odisej vraćao kući nakon dugogodišnjeg pustolovnog lutanja morima, dogodila mu se među ostalim i takva nezgoda da mu je u oluji potonuo brod, pa ga je more bacilo na začarani otok Ogigiju, koji je bio kraljevstvo lijepe vile Kalipse.

Ulaz u Odisejevu špilju sa mora

»Devet sam plivao dana i desete noći me Bozi
Prignaše na otok Ogigiju, gdjeno Kalipsa
živi boginja strašna Ijepokosa sa glasom Ijudskijem«

  Tu je veliki i mudri ratnik podlegao čarima neodoljive božice i ljepotama njezina otoka, za koji legenda kaže:

»... bio je to najljepši otok svih mora i oceana ...«

   Jer, epski opis ljepota podneblja, pitomih morskih uvala, kristalnih pećina i žala toga mitskog otoka Ogigije podudara se s jedinstvenim ljepotama Mljeta, kakvima se ne odlikuje nijedan drugi otok u Sredozemlju. Po grčkomu mitu nimfa Kalipsa, kći Atlantova, koja se nastanila na legendarnoj Ogigiji, vezala je uza se Odiseja, kojeg je uvjeravala da će ga učiniti vječno mladim i besmrtnim ako se njome oženi.

»On na otoku sjedi i trpi nevolje ljute, u kući Nimfe Kalipso, od sebe ona mu ne da ...«

   Iz te mitske veze Odisej i Kalipsa dobili su i sinove blizance: Nausinoja i Nausitoja. Dubrovčanin Aristid Vučetić, tvrdio je da je Mljet Kalipsin otok Ogigija. Jer, Mljet jedini među najjužnijim dalmatinskim otocima ima pećinu, koja po svojim prirodnim osobinama odgovara boravištu nimfe Kalipse. U svojoj knjizi o Odisejevim lutanjima po našoj obali Vučetić nastoji dokazati da je Mljet taj čudesni otok:

 »Mnoga mjesta na Mljetu i mnoge oznake nose naziv babe, i najveće mjesto na sredini Mljeta zove se Babino Polje... Sadašnji nazivi babe mogli su nastati stoga što je nimfa Kalipso na otoku doživjela duboku starost i što su stanovnici Mljeta njezin posjed nazivali - babinim. Do danas među Žiteljima Mljeta postoji legenda po kojoj je u pradavna vremena vlasnica cijelog otoka bila nekakva baba koja je živjela kao kraljica, a to je ta famozna Kalipsa...«.

Ogigija je, pjeva Homer, bila čaroban otok zelenih šuma, a Mljet je sigurno pr(a)vi otok koji može nositi takav naziv. U Homerovu opisu Ogigije stoji:

»Četiri tečahu vrela po redu bistricom vodom, Jedno uz drugo blizu bjehu, al svako na stranu svoju...«

  I doista, na Mljetu postoje četiri izvora, koja nikad ne pre-sušuju: onaj kraj Polača okrenut je prema sjeveru, u Vrbovici kraj Goveđara teče prema jugu, Vilinsko vrelo kraj Kneževa polja gleda prema zapadu, a vodice kraj Babina Polja izviru u smjeru istoka...

Aristid Vučetić je zapisao: »Na pučini prema jugu, koju otočani nazivaju Pelag (grčki Pelagos), smješten je pusti otočić: hrid/stijena Ogiran, koji je po svom imenu jedini ostatak Homerove Ogigije. I poznatim indoeuropskim jezicima riječ Ogiran nema nikakvog značenja, pa bi bilo logično zaključiti da potječe od zaboravljenog i vremenom iskrivljenog originalnog naziva otoka Mljeta - Ogigija.« 

   I prastara otočna legenda tumači da se Odisej iskrcao na goloj hridi Ogiran, milju udaljenoj od južne obale Mljeta, a koja izvorno znači Ogigija. Tu u blizini stijene Ogirana nalazi se i na kopnu Odisejeva špilja (koju narod još naziva Jama), a do koje je Odisej doplivao i u nju se sklonio... Međutim, prema Vučetiću nimfa Kalipsa živjela je u drugoj, većoj špilji Galičnjak (nad Okukljem), na sjeveroistočnoj strani otoka. Nakon brodoloma u vodama Scile i Haribde, tj. u našem Velikom i Malom Vratniku, jedini je preživjeli bio Odisej. Posljednjim snagama preplivao je Mljetski kanal i dospio do Kalipsina otoka Ogigije. More ga je nosilo prema obali, u uvalu Okuklju, gdje je onesviješten ležao na žalu sve dok ga nisu primijetili tamošnji stanovnici, čija je gospodarica bila nimfa Kalipsa. Ona je zapovijedila da ga donesu u veliku špilju Galičnjak. Tu je pružila potrebnu pomoć Odiseju i s njim živjela nekoliko godina, sprečavajući ga da otputuje s njezina otoka.

Ulaz u Odisejevu špilju sa kopna

»Okolo njezine spilje rascvala se bijaše Šuma,
I tu je rasla topola i joha i mirisni Čempres...
Po tom su drveću ptice počivale dugijeh krila:
Sove, k tome sokoli i jezične pomorske vrane,
kojeno misle samo na morske poslove svoje.
Okolo prostrane spilje raširio bi se ondje
Bujan čokot, na kojem obilati višahu grozdi.«

»Okolo livade bjehu mekotravne ljubice pune i petrusina.«

   Raslinje i ptice o kojima pjeva Homer, postoje i danas na Mljetu.
Nakon više godina bogovi s Olimpa, tj. Zeus, zapovijedio Kalipsi da pusti Odiseja kući na Itaku, gdje su ga čekali žena i sin. Premda to Kalipsi nije bilo po volji, ipak je naredila svojim slugama da naprave splav kojom će Odisej otploviti u Grčku.

»Onda nek ide Odisej, kad nagoni onaj i veli, na trepetljivo more; al' njega otpremit ne mogu,
Jer nit' imadem ladja veslačica niti drugova,
Koji bi pratili njega po širokom plećatom moru.
Ja ću ga ipak rado poučiti ništa ne tajeć...«

   Splav je, prema Vučetiću, sagrađena u današnjoj uvali Saplunari (na jugoistočnoj obali Mljeta), a jedra su joj napravljena od kanave. Kalipsa je Odiseja opskrbila dovoljnim količinama hrane i vina za put, pak ga je tužna srca ispratila u Saplunari. Kad je konačno napustio Ogigiju, Odisej je praćen maestralom zaplovio na jugoistok prema zemlji Feačana, te prema rodnoj mu Itaci... Najviše je plovio noću, pod nebom posutim zvijezdama, koje mu bjehu putokaz:

Pogled iz špilje 

»On je upravljao vješto na krmilu sjedeć... Motraše on i Bota što zahodi kasno, i k tome
Medvjeda, kog još zovu i kola, koji se vrti
Na istome mjestu svedj', Oriona neprestano gleda,
On u Oceanu od svih zvijezda se ne kupa nikad.
Boginja uzorita Kalipsa Odiseju reče . Da od medvjeda brodeć' po pučini lijevo drži..«

     Kako tvrdi Vučetić, baš su zvijezde, koje pokazuju Odiseju put od Mljeta prema Itaci, još jedan dokaz o njegovu boravku na Mljetu.
Naime, zvijezda Orion bila je Odiseju orijentir na otvorenoj pučini sve do Krfa, kao i Veliki medvjed, uvijek s njegove lijeve strane. Vučetić navodi da su zvijezde u jesen, kad je Odisej plovio, bile baš tako razmještene, te da je zviježđe Velikog medvjeda bilo vidljivo čitave noći, što danas nije slučaj.

     Legenda o Odiseju izazivala je oduvijek brojne polemike oko toga koji je od mediteranskih otoka mitska Ogigija gdje je bio zatočen grčki junak. U Sredozemlju postoji bezbroj lijepih otoka sa šumovitim uvalama, preobijelim žalima i neobičnim pećinama... Mnogi učenjaci trudili su se da otkriju taj tajanstveni otok, a najčešće se tumačilo da je to Malta. Međutim, nijedan otok, pa ni Malta, nije odgovarao opisu koji je prije nekoliko milenija stvorila mašta slijepog helenskog pjesnika. Konačno se povjesničari ipak složiše da samo jednom otoku u Sredozemlju pristaje naziv otoka nimfe Kalipso, jer se prema jednom izvoru taj otok nalazi u Jadranskome moru, a to je Mljet.

ZAŠTO BAŠ OTOK MLJET A NE MALTA...

1)  Pseudoskilaksov »Periplus« opisujući otoke u Jadranu bilježi slijedeće: »udaljenost od Kerkire Melaine do otoka Melite iznosi 120 stadija (18 kilometara), pa se ovaj podatak očito odnosi na Mljet a nikako na Maltu!«

2)  Apolonije s Rodosa, (»Argonautika« IV 568-573) piše: »U blizini Kerkirc Melaine boravi na otoku Meliti vladarica Kalipsa Atlantovica (»Kalipsa Atlantis«), pa je prema svim ovim dokazima prvo ime Mljeta bilo Ogygie za vrijeme Odiseja i Homera.«
Prema Homerovu opisu arhipelaga u kojemu je bio zalutao trojanski junak Odisej, izgleda da bi taj odabrani otok Ogigija mogao biti baš današnji Mljet. Naime, naš Mljet u Jadranskome moru jedini je otok s pravom prašumom, čije su prelijepe šume najsačuvanije na Mediteranu. Na Mljetu postoje i dva slanovodna jezerca, a u većem se nalazi i manji otočić s ostacima prastarih grčkih i ilirskih građevina. Tu je i čudnovata Odisejeva špilja, ostaci pradavnih antičkih gradina, pjeskovite lagune Saplunara i Blace, te brojne druge zanimljivosti.


     Tako legendarni tragovi o Mljetu sežu u pradavno helensko doba heroja, junaka i mitova... Mnogi istraživači i danas smatraju da je besmrtni Homer opisujući otok nimfe Kalipse mislio upravo na Mljet. Stoga će se danas samo romantičan posjetitelj prisjetiti da je na tom antičkom otoku prije 3000 godina boravio Odisej u vlasti nimfe Kalipse. A možda i danas neki moderni (avan) turist, poput Odiseja nekoć, zaluta na taj otok svojom brodicom te očaran prelijepim uvalama, žalima i jezerima, u smiraju dana u nekoj turistkinji obasjanoj zlatnožutim tracima sunca vidi nimfu Kalipso.











 

                    Ideja o nastanku aplikacije Hrvatska Travel

Ideja o nastanku aplikacije uslijedila je nakon istraživanja tržišta i uvida u veliki broj aplikacija koje nemaju u potpunosti sređene podatke koji svakom turisti zatrebaju u određenom mjestu i određenom vremenu.

Za izradu aplikacije počinjemo okupljati tim vodećih  mladih stručnjaka iz oblasti IT-a, Web dizajna i marketinga.

Vodstvo i suradnici Bitlab-a izrazili su entuzijazam zbog niza funkcionalnosti aplikacije: "Aktualna informacija dostupna u trenu". Ovo je izuzetno korisno  za pripremu sezone.







Ovaj projekt je još jedan pokazatelj proaktivnosti turističkih djelatnika u nastojanju da upotpune nedostatak pravovremenog informiranja turista / korisnika u destinaciji.



Stručnjaci su pohvalili ovu inicijativu kao veoma korisnu i inovativnu, obzirom da u fokus stavlja sve usluge koje bi gostu mogle zatrebati, a koja nudi opciju rezerviranja, zvanja i ocjenjivanja usluge nakon korištenja.

Cilj lansiranja aplikacije je pravovremeno informiranje poslovnih subjekata o mogućnostma promoviranja svojih usluga izravno gostima u destinaciji kroz nezaobilaznu uporabu smartphone-a.

Ideja za nastanak bloga Hrvatska Travel

Kako je nastao blog Hrvatska Travel....


Blog Hrvatska Travel je nastao kao društvena podrška aplikaciji Hrvatska Travel, ali treba naglasiti da on  samostalno dijeluje.




Šta je to aplikacija Hrvatska Travel?

Hrvatska Travel je mobilna aplikacija kojom lako pronalazite objekte za smještaj, 

hranu i piće u Hrvatskoj (prije svega na primorju).

Aplikacija će vam pružiti sve neophodne informacije o Hrvatskoj turističkoj ponudi, 

turističkim atrakcijama, smještajnim kapacitetima, mogućim izletima i odmoru i

 svemu što vam je potrebno da vaš boravak u Hrvatskoj bude nezaboravan.

Turistički vodič kroz Hrvatsku je android apliakcija koju možete preuzeti besplatno,

 te koristiti i u offline režimu uključujući i mape, čime izbjegavate troškove rominga. 

Brojne fotografije, kalkulacija ruta do svih značajnijih objekata, kontakt podaci

 važnijih institucija i hitnih službi, samo su neki od razloga da aplikacija 

“Turistički vodič kroz Hrvatsku” postane vaš obavezni saputnik.

Svi objekti predstavljeni su na mapi, a klikom na pojedinu oznaku otvaraju se

 detaljni podaci o objektu, fotogalerija, video sadržaji, te kontakt podaci: 

web-stranica, e-mail, telefon, udaljenost od mora i centra te cijena smještaja.

Gosti kontaktiraju iznajmljivača telefonskim pozivom direktno iz aplikacije ili e-mailom.

Rezervaciju smještaja moguće je izvršiti direktno iz aplikacije.

Ove podatke uređuju i ažuriraju sami iznajmljivači, što jamči točnost

 i ažurnost podataka.

Na aplikacije su nalazi sledeći sadržaj : hoteli- vile- apartmani- hosteli- 

sve potrebne informacije- aktivni odmor- restorani- caffe bar-ovi - disco club-ovi.