Dobro došli na otok Krk

Dobro došli na otok Krk 

Krčki knezovi Frankapani (Frankopani) naziv je stare hrvatske plemićke obitelji, izvorno knezova Krčkih.

Frankapani, uz Zrinske, spadaju među najznačajnije i najpoznatije hrvatske velikaške rodove koji su od 11. do 17. stoljeća, vrlo usko bili povezani s poviješću, prošlošću i sudbinom hrvatskoga naroda i Hrvatske. Stoljećima su članovi tih velikaških rodova bili nositelji i branitelji Hrvatske od nadmoćnijega osmanlijskoga osvajača osvajača, ali i odlučni protivnici sve opasnijega habsburškoga carskog apsolutizma i njemačkoga hegemonizma, koji se je u duhu europskoga merkantilizma nastojao učvrstiti u čitavoj Habsburškoj Monarhiji. I prošlost tih dvaju rodova međusobno je isprepletena bračnim vezama, prijateljstvima i sudjelovanjima u skoro svim značajnijim zbivanjima u Hrvatskoj, osobito na bojištima u obrani Hrvatske od osmanlijskoga osvajača.

Krčki knezovi Frankapani su jedina obitelj na jadranskim otocima koja se razvila do moći u europskim razmjerima. Smatra se da potječu iz Gradeca - danas napuštenog dvorca kraj Vrbnika, a prvi je poznati član ove domaće obitelji plemenita roda bio Dujam I. koji je 1118. godine sklopio s Mlečanima ugovor da će kao mletački vazal upravljati otokom.

Prvog krčkog kneza Dujma naslijedila su 1163. godine dva njegova sina: Bartol I. i Vid I. Treći sin Bartol II. "bio je valjda još nedorasao, pak tako su otčevinu preuzela dva starija brata". Bartol i Vid bilo je najčešće ime frankapanskih potomaka – sve do Bartola IV. i Vida V.

Krčki knezovi ime Frankapani uzimaju tek nakon mnogo godina svoje prisutnosti na ovim prostorima. Neki povjesničari smatraju modom onog vremena uzimanje imena koje vuku porijeklo iz rimskih vremena. Tako je i ova naša obitelj uzela ime rimskih patricija “FRANGAPANIBUSA” te nakon toga i mijenjaju svoj grb u dva lava (simbol Venecije) koja lome kruh (frangere pane – lomiti kruh).

Potječu od knezova krčkih, a do sredine 15. stoljeća, osim otoka Krka, stekli su posjede u županiji Gackoj s Otočcem, do Slunja i Cetingrada, Pounja, Vrlike, Ostrovice i Skradina. Većinu tih posjeda Frankapani su izgubili u borbama s Osmanlijama. U 17. stoljeću njihovi posjedi protezali su se od Bosiljeva i Severina na Kupi do Novoga u Vinodolu. I Frankapani su hrvatskom rodu dali na desetke uglednika: banova, književnika i ratnika. Među poznatijima su knez Bernardin Ozaljski, sudionik bitke na Krbavskom polju 1493., poznati branitelj Hrvatske i osobito poznat po protuosmanlijskom govoru koji je kao starac održao pred njemačkim staležima 1522. u Nürnbergu te njegov sin Krsto I. Brinjski (1482.-1527.), poznati ratnik protiv Osmanlija, Mlečana i Habsburgovaca, hrvatski ban, "skrbnik i zaštitnik kraljevstva" kojeg je kao hrvatske zaslužnike poznati književnik Milutin Cihlar Nehajev prikazao u romanu "Vuci", primorski i karlovački general i ogulinski kapetan Vuk Krsto Tržački (oko 1589.-1652.), njegova djeca književnica Katarina ud. Zrinski (1625.-1673.) i pjesnik, prevoditelj i senjski kapetan Fran Krsto Frankapan (1643.-1671.) koji se je svom puninom pridružio svomu šurjaku u borbi protiv bečkog apsolutizma.

Knezovi Frankapani omogućili su franjevcima dolazak na otočić Košljun na Krku. Ivan VII. i Martin Frankopan dobili su od pape Nikole V. dozvolu (bulu- koja se danas nalazi u samostanu) da franjevci preuzmu “MOSTIR” – Košljun 1447. Godine. Uz pomoć 1000 dukata Ivana Frankapana obnovio se samostan na Košljunu.

Ivan Frankapan – pjesnik, usadio je ljubav za otok i svojoj kćerci Katarini Frankapan. Iako udana u Veneciji i u izgnanstvu, ona oporučno ostavlja drugih 1000 dukata (u ono vrijeme veliku svotu) samostanu na Košljunu – uz uvjet da bude pokopana “u zemlji svojih otaca”. Kod ulaza u crkvu i danas se nalazi njen grob s originalnom nadgrobnom pločom. Katarina je prenesena na Košljun 9 godina iza svoje smrti 1529. Godine.

Godine 1671. “Judicium delegatum” – posebno određen sud osuđuje Frana Krstu Frankapana na smrt zato što nije prijavio Petra Zrinskog i što je pozivao na ustanak. Ban Petar Zrinski osuđen je zato što je htio postati vladar.
Knez Fran Krsto Frankapan u zatvoru u Bečkom Novom Mjestu piše zbirku pjesama “Gartlic za čas kratiti”, a Zrinski piše svojoj supruzi Katarini Frankapan – sestri Frana Krste Frankapana:


Pismo Petra Zrinskog supruzi

Moje drago srce! Nemoj se žalostiti svrhu ovoga moga pisma, ni burkati. Polag Božjega dokončanja sutra o deseti uri budu mene glavu sekli i tulikajše naukupe tvojemu bratcu. Danas smo jedan od drugoga srčeno prošćenje uzeli. Zato jemljem ja sada po ovom listu i od tebe jedan vekovečni valete, tebe proseći, ako sam te u čem zbantuval, ali ti se u čemu zameril (koje ja dobro znam) i oprosti mi! Budi Bog hvaljen, ja sam k smrti dobro pripravan, niti se plašim, ja se ufam u Boga vsemogućega, koji me je na ovom svitu ponizil, da se tulikajše mene hoće smilovati, i ja ga budem molil i prosil (komu sutra dojti ufam se), da se mi naukupe pred njegovim svetim tronušem u diki vekivečne sastanemo. Već ništa ne znam ti pisati, niti za sina, niti za druga dokončanja našega siromaštva, ja sam vse na volju Božju ostavil.

I Fran Krsto Frankapan piše oproštajno pismo svojoj supruzi :

Predraga i preljubljena Julijo! Moja draga! Pošto mi je voljom neba i Božjom odredbom prijeći iz ovoga svijeta u drugi, da tako dadem zadovoljštinu za počinjene uvrede proti carskom Veličanstvu premilostivoga gospodara, htjedoh te iz srca da zagrlim ovim redcima i reći ti posljednji s Bogom, moleći te, moja ljubezna Julijo, da mi za Božje milosrđe oprostiš kršćanskom blagohotnosti, budeš li radi moje neobzirnosti morala trpjeti uvredu i muka. Isto te tako molim, draga Julijo, da mi oprostiš svaku i najmanju uvredu, koju sam ti nanio, otkad smo se uzeli.



Ravno stotinu godine poslije Vjekoslava Klaića uspjelo se pronaći još jednoga Frankopana. Istraživački Klaićev trud, kao i drugih znanstvenika i stručnjaka bio je toliko ozbiljan da se nije više nailazilo niti na jednoga poznatoga Frankopana te, u proteklom 20. stoljeću pronađen je samo jedan jedini Frankopan. Uspjeh je tim značajniji kad se uzme u obzir da je taj Frankopan pronađen u Skandinaviji, Švedskoj. Tako je došlo do sljedećega prinosa frankopanskoj genealogiji.

Ivan VI., najstariji sin hrvatsko-dalmatinskoga bana Nikole IV., prvoga s pridjevkom Frankapan, sprijateljio se s Erikom VI. Pomeranskim, kraljem Danske i vladarom skandinavske Kalmarske unije, te je 20-ih i u početku 30-ih godina 15. stoljeća kao Erikov namjesnik živio u Švedskoj. Poslije smrti svoga oca Ivan je postao suban uz brata Stjepana II. i nakon uspjeha švedskih ustanika protiv Danaca, vratio se u domovinu. U Švedskoj mu je ostao sin Matija; ne zna se, za sada, tko mu je bila majka. Naime, do sada je poznata Ivanova žena Katarina, kćerka magnata Ivaniša Nelipića iz Južne Hrvatske, s kojom je Ivan imao sina Jurja I, začetnika cetinske frankopanske loze. Za sad se ne zan tko su bili još jedni Frankopani; radi se o labinskima, u Istri. Zanimljivost u vezi s njima leži i u tome da su u vrelima zapisani u oba poznata hrvatska oblika: Francopano i Francapagna. Zna se za sada za njih dvoje. Prvi je 1505. god. Ioanes Francopano. No, osobito je zanimljiva druga pojava, i zbog imena, jer se ta osoba zove Dona Cathiza Francapagna. Po oblicima prezimena te po obliku ženskog imena, očito su oboje hrvatskoga podrijetla. No, to dvoje ipak ne moraju biti i Frankopani — možda su ti istarski Frankopani podrijetlom bili samo frankopanski službenici ili s nekoga frankopanskog posjeda, pa su zbog toga tako imenovani.

Dobro došli u Pulu

Dobro   došli    u   Pulu 

Pulske fortifikacije

Puljske fortifikacije ili fortifikacijski sustav Pule nastao je radi zaštite središnje ratne luke austro-ugarske ratne mornarice. Ovaj se jedinstveni sustav obrane započeo graditi već od prve polovice 19. stoljeća, a razvijan je kroz sljedećih stotinu godina. Obrambeni sustav zauzimao je, naravno, puno veću površinu od samog grada te je strateški razmješten unutar Obalnog sektora Pula (njem. Küstenabschnitt Pola), koji je obuhvaćao čitavu južnu Istru, odnosno područje Puljštine.

Austrougarska ratna mornarica (njem. K.u.K. Kriegsmarine) podijelila je područje krunske zemlje Austrijskog primorja (njem. Österreichisches Küstenland) na nekoliko obalnih sektora (Küstenabschnitt). Obalni sektor Pula sa sjeverozapada graničio je s Obalnim sektorom Rovinj (njem. Küstenabschnitt Rovigno), a sa sjeveroistoka Obalnim sektorom Labin (njem. Küstenabschnitt Albona). Granica Obalnog sektora Pula polazila je linijom koja spaja luke Veštar (jugoistočno od Rovinja), selo Burići (južno od Kanfanara), Foli (sjeveroistočno od Svetvinčenta), Orihi, spuštajući se južno i prolazeći zapadno od Manjadvorci, istočno od Krnice sve do rta, odnosno uvale Kaval. Područje se stoga prostiralo na sjeveru do Barbarige i uvale sv. Jakova, na zapadu je obuhvaćalo otoke Brijuni, na jugu se protezalo do Premanturske punte, a na istoku do Šišana, Valture i Kavrana.

Sam obalni sektor bio je podijeljen u 16 obrambenih okruga (njem. Verteidigungsbezirk) koji su se od centra pulske luke spiralno udesno širili na ovom području. Okruzi su pratili obrambene fortifikacijske prstenove oko Pule koja je sa svojim zaljevom, pretvorenim početkom 20. stoljeća u prostranu luku, te izgrađenim snažnim sustavom modernih fortifikacija, tijekom 1. svjetskog rata postala utvrđeni grad, jedan od najbolje branjenih gradova Europe.

Od tri glavna obrambena fortifikacijska prstena Pule, dva su se nalazila na području samog grada dok se treći prostirao širom okolicom. Prvi, unutarnji obrambeni fortifikacijski prsten branio je najjužnije područje pulske luke (Obrambeni okrug I), a nalazio se istočno od centra grada na granici Obrambenog okruga I te (od sjevera prema jugu) okrugova IIIa, IV, V i VI. Drugi, srednji obrambeni fortifikacijski prsten pokrivao je unutarnji prsten i njegovo zaleđe prateći otprilike današnju administrativnu granicu Grada Pule. Nalazio se u i na granicama okrugova II, IIIa, IV, V, Va i Vb. Najveći treći, vanjski obrambeni fortifikacijski prsten polazio je od Malog Brijuna (tal. Brioni Minor) na zapadu preko Vodnjana na sjeveru sve do Valture na istoku, obuhvaćajući okrugove (od zapada prema istoku) VIII, XI, XII, XIII, XIV, XV i XVI. Ovaj vanjski prsten pulskih fortifikacija obuhvaća površinu od 40 tisuća hektara.

Uz ove obrambene okrugove i prstenove nalazio se i izdvojeni Obrambeni okrug IX koji je na sjeverozapadu obuhvaćao širi prostor Barbarige, štiteći ulaz u Fažanski kanal.

U razdoblju od 1813. do 1918. Austrougarska monarhija u Puli je podigla 26 odlično očuvanih velebnih utvrda, 8 topničkih bitnica, šezdesetak baterija, rovove, podzemne tunele itd. Lokalna legenda kaže kako su pulske utvrde bile sve međusobno povezane mrežom podzemnih tunela, a posebno je napeta legenda da je utvrda Maria Luisa na Muzilu povezana s Brijunima, ispod mora. U skladu s tadašnjim oružjem utvrde su građene kako bi odoljele svakom napadu. Bile su većinom kružne ili prstenaste kako bi se granate od njih odbijale. Svaka je utvrda na odličnoj poziciji. Većinom su to vidikovci s pogledom kakav se rijetko doživi. Tako su na Velom Brijunu Austrijanci izgradili čak četiri utvrde, a na Malom Brijunu vjerojatno je najveća, najvažnija i najjužnija točka obrane Austrougarske monarhije – utvrda Minor.

Obrambeni okrug I

Mletačka utvrda iz 17. stoljeća

Fort San Giorgio

Fort Monvidal
Središte Obrambenog okruga I nalazilo se na mletačkoj utvrdi na središnjem pulskom brežuljku te je obuhvaćalo kružno područje u kojem se nalazio čitav grad, polovica pulskog zaljeva i najjuže gradsko zaleđe. Na ovom su se području nalazila najvažnija ratna postrojenja uglavnom smještena u Arsenalu. Od važnijih fortifikacija na ovom području sačuvani su Fort San Giorgio, Fort Monvidal, Fort San Michele, Fort Casoni Vecchi (Monte Paradiso).



Obrambeni okrug II

Fort Punta Christo
Obrambeni okrug II sa sjeverozapada je graničio s Obrambenim okrugom I. Južna granica okruga spajala je rt Kumpar na Muzilu i otok Sv. Andrija, istočna granica spajala je otok sv. Andriju i Gürtelmunitionsmagazin, während der Ausrüstung hergestellt na području Vallelunge, a od te točke do uvale Salbuni (sjeverozapadno od Štinjana) prolazila je sjeverna granica. Zapadna granica bila je otvorena prema moru na kojem je dodirivala Obrambeni okrug VIII (otočje Brijuni). U ovom se okrugu nalazio ulaz u Pulsku luku (njem. Hafen von Pola) koji je sužen dugačkim lukobranom. Najvažnija fortifikacija na ovom području je ogromni Fort Punta Christo, dok su ostali važni objekti bili Fort Kaiser Franz (otok sv. Andrija), te Fort Munida i Fort Zonchi.

Obrambeni okrug III

Obrambeni okrug III nalazio se sjeverno od Obrambenog okruga II obuhvaćajući sjeverna područja Štinjana, dijelove Velog Vrha i Paganora. Tu se nalazio najzapadni dio srednjeg obrambenog fortifikacijskog prstena oko Pule. Uz dvije bitnice ovdje se nalazi i Fort Castelliere (Kaštelir).


Obrambeni okrug IIIa

Na području Obrambenog okruga IIIa, koji je klinasto razdvajao obrambene okrugove III i IV, nalazi se jedna od najvećih pulskih fortifikacija, Fort Valmarin, te četiri manje topničke baterije.

Obrambeni okrug IV

Obrambeni okrug IV nalazio se južno od Obrambenog okruga III i istočno od Obrambenog okruga I, na području Šijane, Komunala i Monte Turka. Na istoku je obuhvaćao Valtursko polje, a na ovom se području nalazio Fort San Daniele i jedna bitnica smještena južnije.

Obrambeni okrug V

Spiralno se prema jugu dalje nalazio Obrambeni okrug V koji je obuhvaćao široko područje Šikića, Škatara, Valdebeka i Vinkurana, odnosno jugoistočno pulsko zaleđe. Tu se nalazio jugoistočni segment srednjeg obrambenog fortifikacijskog prstena u kojem su najvažniji objekti bili Fort Turtian i Fort Castiun pored kojeg se nalazila i jedna obalna bitnica.

Obrambeni okrug Va

Obrambeni okrug Va nalazio se južno od obrambenih okrugova V i Vb. Sjeverozapadna granica prolazila je Verudskim kanalom, a jugoistočna Medulinskim zaljevom. Obuhvaćao je najjužniji dio istarskog poluotoka, rt Kamenjak, a od većih naselja tu su se nalazili Pomer i Premantura. Na sjeverozapadnom dijelu završavao je srednji obrambeni fortifikacijski prsten, a južno od njega nalazila se Fort Gradina. Na vrhu Kope na poluotoku nasuprot Banjolama nalazile su se dvije baterije.

Obrambeni okrug Vb

Obrambeni okrug Vb nalazio se sjeverno od Obrambenog okruga Vb, istočno od Obrambenog okruga V i južno od Obrambenog okruga IV. Obuhvaćao je prostrano područje Medulina i Šišana sve do Kvarnera. Iako nije imao previše fortifikacijskih objekata, tu se nalazila važna točka za nadzor nad istočnim obalama južne Istre. Na ovom je mjestu nakon Drugog svjetskog rata JNA podigla ispod umjetnog brda, ispresijecanog složenim sustavom kanala, minijaturnu, ali funkcionalnu vojnu bazu sa spavaonicom za 24 vojnika, ambulantom, računalno-komandnim odjeljenjem, reflektorskom stanicom čiji je snop mogao dosegnuti pola Kvarnerskog zaljeva, s četiri topničke bitnice, ventilatorskom stanicom i spiralnim stepenicama koje su vodile 20-ak metara iznad - u osmatračnicu i komandni bunker.

Obrambeni okrug VI

Fort Bourguignon

Fort Verudella
Obrambeni okrug VI obuhvaćao je južni dio gradskih područja Monsival, Saccorgiana i Verudella. Ovdje se nalaze vjerojatno najpoznatije utvrde budući da se nalaze u samom turističkom naselju, pa se relativno lako mogu dosegnuti. Na Monsivalu se nalazi utvrda koja se prvotno zvala Fort Monsival, ali je kasnije promijenila naziv u Fort Bourguignon, prema imenu jednog austrijskog časnika. Ipak, najvažniji fortifikacijski objekt na ovom području je Fort Verudella koji se nalazi na samom kraju istoimenog poluotoka. Danas se u njemu nalazi gradski akvarij. Uz ova dva važna objekta na ovom se području nalazi i 6 obalnih bitnica.

Obrambeni okrug VII

Obrambeni okrug VII obuhvaćao je zapadna gradska područja Musil, Vergarolu, Barake, Valkane, Valovine i Stoju. Ovo je područje tek 2007. godine napustila vojska nakon više od 150 godina vladavine na ovom području. Strateški važan uzdignut poluotok Muzil nadgledao je istovremeno čitav Pulski zaljev na sjeveru te zaljev Brankoras na jugu. Na rtu Kumpar započinje više od 1000 metara dug lukobran koji suzuje prirodni ulaz u pulsku luku. Na ovom se području nalaze Fort Stoja, Fort Musil, Fort Maria Luisa, te Fort Maximilian (nije sačuvan). Uz samu obalu u stijenama su uklesane brojne bitnice.

Obrambeni okrug VIII

Čitavo otočje Brijuni (tal. Brioni) nalazilo se unutar Obrambenog okruga VIII. Na Velom Brijunu (tal. Brioni Maior) nalazile su se tri važne utvrde. Na najvišoj točki otoka i čitavog arhipelaga nalazi se Fort Tegetthoff koji nadzira cjelokupno brijunski akvatorij zajedno s Fažanskim kanalom. Na jugu se nalazi Fort Grosso i Fort Peneda, a u potonjoj se nalazi vojarna Hrvatske vojske zadužena za sigurnost ljetne rezidencije predsjednika RH-a. Na Malom Brijunu nalazi se Fort Brioni Minor koji tijekom ljetne sezone ugošćuje Kazalište Ulysses. Ova utvrda predstavlja najzapadniju, morsku, točku vanjskog obrambenog fortifikacijskog sustava Pule.

Obrambeni okrug IX

Ovaj izdvojeni obrambeni okrug obuhvaća priobalje Barbarige na kojem se nalaze tri velike utvrde od kojih je najpoznatija Fort Forno. U neposrednoj okolici utvrda nalazi se sedam obalnih bitnica. Obrambeni okrug IX je najsjeverniji dio obrambenog sustava grada Pule.

Obrambeni okrug X
Za oavj obrambeni krug su informacije nedostupne.

Obrambeni okrug XI

Obrambeni okrug XI nalazi se nasuprot Obrambenog okruga VIII koji se nalazi s druge strane Fažanskog kanala. Područje obuhvaća prostor sjeverno od Fažane sve do granice s Obrambenim okrugom XII zapadno od Vodnjana. Tu započinje najzapadniji kopneni dio trećeg, vanjskog pulskog obrambenog fortifikacijskog sustava Pule. Na najzapadnijoj točki, rtu Mrtulin, nalazi se obalna bitnica koja je uz Fort Brioni Minor štitila ulaz u Fažanski kanal.

Obrambeni okrug XII

Obrambeni okrug XII nastavlja se istočno na Obrambeni okrug XI, a obuhvaća područje Vodnjana. Na ovom području nalazili su se brojni utvrđeni položaji koji su činili vanjski prsten oko Pule. Tu se nalazila vojna bolnica do izgradnje Mornaričke bolnice u Puli zajedno s garnizonom u samom Vodnjanu.

Obrambeni okrug XIII

Obrambeni okrug XIII nalazio se između Obrambenog okruga XII na zapadu i Obrambenog okruga XIV na istoku. Nema značajnijih fortifikacijskih objekata koji su se sačuvali.

Obrambeni okrug XIV

Na istoku od Obrambenog okruga XIII nalazio se Obrambeni okrug XIV koji je obuhvaćao područje Galižane. Prema jugu se nastavljao u Obrambeni okrug IIIa.

Obrambeni okrug XV

Obrambeni okrug XV, pretposljednji u nizu spiralno poredanih obrambenih okrugova, obuhvaćao je područje Muntića s manjim fortifikacijskim objektima koji su nadzirali ujedno i Kvarnerski zaljev. Obrambeni okrug XV nastavljao se na jugoistoku na Obrambeni okrug XVI.

Obrambeni okrug XVI

Posljednji obrambeni okrug u obrambenom sustavu Pule bio je omeđen sa zapada Obrambenim okrugom XV, sa sjeveroistoka Obalnim sektorom Labin, s istoka Kvarnerom, a s jugozapada Obrambenim okrugom IV. Ovaj je okrug obuhvaćao područje Valture i Kavrana, te je nadgledao u kopno duboko uvučenu uvalu Budava. U ovom se području nalazi histarska gradina Nezakcij (Vizače).

Austrougarska je sve fortifikacijske objekte i popratne objekte klasificirala u nekoliko razreda: Werk (Küstenfort) mit Panzer, Werk (Küstenfort) ohne Panzer, Batterie (Stützpunkt), Turm (Kastell), Untertritt (Beleuchtungsanlange), Noyauwachhaus, Bestehendes Noyauhindernis, Stützpunkt (während der Ausrüstung hergestellt), Batterie (während der Ausrüstung hergestellt), Verteidigungsbezirksgrenze, Bestehendes Gürtelmunitionsmagazin, Gürtelmunitionsmagazin (während der Ausrüstung hergestellt), Telephonzentrale (während der Ausrüstung hergestellt), Barackenlager, Verpfegsfilialmagazin, Neu hergerichtete Wege, Wasserleitung, Infanterielinien, bzw. Infanterieposten.


Na početku Domovinskog rata Hrvatska vojska preuzela je nadzor nad svim vojnim, pa tako i fortifikacijskim objektima na području Pule. Uvidjevši da joj za borbene svrhe nije potrebna većina vojnih objekata, Hrvatska vojska odlučila je prepustiti vlasništvo nad tim objektima gradu Puli. Vojska je prosperitetnom ocijenila jedino lučicu Vergarolu u kojoj će se formirati nova vojna luka i središte vojno-pomorskog sektora Sjever. Budući da grad Pula nije osigurao novostečenu imovinu, a zbog barbarskog ponašanja pretežito novopridošlica koji su se doseljavali tijekom druge polovice 20. stoljeća, danas se većina vojnih objekata nalazi u derutnom stanju.

Velebni austrougarski fortovi nesumnjivo predstavljaju jedinstveno i moćno povijesno naslijeđe. S ciljem promicanja i i čuvanja napuštenih vojnih objekata osnovana je Nacionalna udruga za fortifikacije Pula koja okuplja 35 zaljubljenika u vojnu arhitekturu i fortifikacijsku baštinu na području čitave Hrvatske.

U kolovozu i rujnu 2011. održana je na Brijunima 10. Međunarodna radionica arhitekture fortifikacija koja je okupila studente arhitekture, krajobrazne arhitekture i građevinarstva iz Hrvatske, Italije, Slovenije, Poljske i Ukrajine. Naslov jubilarne, desete po redu teme bio je Stručna i znanstvena istraživanja i izrada koncepcije primjerene uporabe austrougarskih fortifikacija u svrhu razvoja, zaštite, sanacije i prilagodbe fortifikacijske arhitekture suvremenim potrebama. U sklopu Međunarodne radionice održan je međunarodni stručno-znanstveni skup Fortifikacijska arhitektura – europsko kulturno naslijeđe s ciljem razmjene iskustava sa stručnjacima drugih zemalja koji se bave problematikom fortifikacija, rehabilitacije, prezentacije te upravljanja tim specifičnim povijesnim nasljeđem.

Dobro došli u Ploče

 Dobro došli u Ploče

Maraton lađa

Maraton lađa je amatersko športsko natjecanje u utrci lađa, tradicijskih autohtonih plovila u dolini Neretve. Održava se jednom godišnje, druge subote u kolovozu, pod pokroviteljstvom predsjednika Republike, a u organizaciji Udruge lađara Neretve. Prvi maraton održan je 13. rujna 1998., u sklopu obilježavanja sedme godišnjice akcije Hrvatske vojske Operacija Zelena tabla - Mala bara.

Po broju izravnih sudionika natjecanja jedno je od najmasovnijih natjecanja u Hrvatskoj. U prosjeku sudjeluje 35 posada s po 18 članova, što daje brojku od preko 600 natjecatelja svake godine. Po gledanosti, jedan je od najvećih događaja Hrvatskoj, a ujedno i turistički spektakl i atrakcija. Računa se da ga uživo gleda nekoliko desetaka tisuća gledatelja duž cijele rute, što uz obalu Neretve, što u turističkim i privatnim brodovima, kao i iz (za tu prigodu) posebno organiziranog vlaka.

Najdojmljiviji i najatraktivniji trenutak je start u Metkoviću. Tada veslači u gusto zbijenim lađama, uz tutnjavu bubnjeva kreću prema cilju u Pločama. Iako je cilj daleko i ruta naporna, na startu sve posade zaveslaju kao da je cilj 100 metara dalje, te u istom ritmu voze cijelom rutom.


Pobjednička posada dobiva zlatne medalje, prijelazni pobjednički štit kneza Domagoja težak 27 kilograma i mali štit u trajno vlasništvo, te novčanu nagradu. Drugoplasirana i trećeplasirana posada dobivaju medalje, te male štitove u trajno vlasništvo i novčane nagrade.Iznimno, ako posada ostvari pobjede na tri uzastopna maratona, dobiva veliki pobjednički štit u trajno vlasništvo.


Startne pozicije se određuju na brzinskim utrkama, tjedan dana prije maratona. Brzinske utrke (utrke za startne pozicije) održavaju se u Opuzenu, na Maloj Neretvi, na stazi dugoj 300 metara (s jednim okretajem). Sve posade veslaju u istoj lađi, s istim parićem i veslima. Najprije voze debitanti, a onda posade prošlog maratona, i to obrnutim redoslijedom od lanjskog poretka u maratonu. Najbrža posada prva bira poziciju za start, i tako redom do posljednje.  Start maratona je ispod Lučkog mosta u Metkoviću, te dalje nizvodno rijekom Neretvom kroz Opuzen do Ploča. Dužina rute iznosi 22.500 metara.

Početkom kolovoza 2011. je Upravni odbor odlučio predložiti promjenu rute, budući da se nekim dijelovima događao veliki broj problema u svezi s regularnošću natjecanja, ponajviše u Crnoj rijeci od Rogotina do Ploča, dužine oko 3,5 kilometra, zbog čega su odlučili ukinuti tu rutu. Problematični dio Crne rijeke je prolazio kroz Čeveljušu i Stablinu i bio je dosta je uzak. Na dionicama gdje je nekoliko mostića, zbivali su se zastoji, a zabilježeno je da su se lađari čak i fizički obračunavali. Situaciju je pogoršala izgradnja čvora Čeveljuša, čime je Crna rijeka na pojedinim mjestima postala još plića nego prije, tako da je postojao rizik da u slučaju oseke lađe neće moći proći. I prije se namjeravalo promijeniti rutu, ali su se organizatori bojali da će se lađe potopiti kad izađu na otvoreno more. Lađarska iskustva na La Mancheu te po Jadranu odagnala su te strahove te se odredila nova trasa, koja bi prolazila kroz Rogotin, jezerom Vlaškom i kanalom do mora. U pločko bi se pomorje ušlo iz pravca luke Ploče. Novom putanjom bi profitirali i gosti s pratećih brodova, koji bi tako mogli pratiti cijeli maraton. Prijedlog UO-a dao se na razmatranje Skupštini Maratona lađa. Prijedlog ipak nije usvojen te se maraton i dalje odvija rutom Metković - Kula Norinska - Krvavac - Opuzen - Komin - Banja - Šarić Struga - Rogotin - Čeveljuša - Stablina - Ploče.

Lađa mora biti tradicijskog oblika i prema dimenzijama propisanih pravilnikom s točno utvrđenim brojem i dimenzijama lukoća (rebara). Trup lađe mora biti od drveta, s točno određenom debljinom daske. Vesla su tradicijskog oblika, od drveta kao i parić (kormilo) koji je oblika dužeg vesla i ne može biti kraći od 3,8 m. Na lađi se mora nalaziti jarbol visine 3,5 m, na kojem se nalazi zastava posade, zastava sponzora, te zastava s rednim brojem na startu.


Obzirom da je tijekom godina bilo nedozvoljenih pokušaja da se lađa učini bržom, Udruga je lađara odlučila, uz pomoć sponzora, izgraditi standardizirane lađe koje zadovoljavaju pravilnik maratona. Te 33 lađe su u vlasništvu Udruge lađara Neretve, služe isključivo u svrhu natjecanja na maratonu, i na njima nisu dopuštene nikakve preinake. Ostale momčadi, koje se na utrkama za startne položaje plasiraju iza 33. mjesta, dužne su same osigurati lađu istih svojstava i veslaju izvan konkurencije.

Posadu lađe čine: 10 veslača, bubnjar i parićar (kormilar). Tijekom natjecanja dopuštena je zamjena (do) 6 novih veslača u Opuzenu, tako da momčad broji najmanje 12, a najviše 18 natjecatelja. Ako posada ne napravi zamjene, mora proći kroz koridor predviđen za to. Mogu sudjelovati svi koji žele (muškarci, žene, djeca iznad 15 godina). Veslači sjede raspoređeni na rubu obje strane lađe, s tim da im noga ne smije prelaziti preko lađe (može biti ispružena po rubu). Zamjene se vrše na za to predviđenom mjestu kod rive u Opuzenu. Bubnjar se nalazi na provi (pramcu) ili sredini lađe i može zamijeniti bilo kojeg veslača po potrebi tijekom utrke. Tijekom utrke dopuštena je međusobna zamjena u lađi.

Iako je prvotna ideja bila da na maratonu mogu sudjelovati samo oni koji su rođeni u dolini Neretve, te potomci naših iseljenika iz ovih krajeva, radi popularizacije ovog velikog natjecanja, od 2005. godine dopušten je nastup svima koji to žele. Do sada su nastupile tri posade Hrvata iz dijaspore, posada Sinovi Neretve, potomci naših iseljenika iz Australije (2000. i 2001. g.), posada Molise del communa croata hrvatske manjine u Italiji iz pokrajine Molise (čiji su predci iz Neretve)  i Salašari Somborski, članovi HKUD-a Vladimir Nazor iz Sombora u Vojvodini . Također, nastupile su i tri momčadi s Neretve iz susjedne BiH: Čapljina, Čeljevo  i Gabela.

Domagojevi gusari iz Vida u vlasništvu imaju najstariju ploveću lađu sagrađenu 1895. godine, a u njoj su sudjelovali na maratonu 2000. i 2003. godine. Iste te godine prvi put je nastupila i mješovita muško/ženska posada lađe Žabe i komari iz Metkovića, koja je veliki uspjeh polučila samim dolaskom na cilj u Pločama, a kao zanimljivost stoji i podatak da oni drže "rekord" najduže odveslanog maratona - 4h 2'. Nakon toga je na maratonu sudjelovalo i nekoliko ženskih posada, a od 2006. na maratonu grad Metković redovito predstavlja i ženska posada - Metkovke.

Do 2014. godine sudjelovalo je ukupno 110 različitih posada, a najuspješnija u povijesti maratona je Udruga za očuvanje tradicijskih vrijednosti iz Rogotina, koja je 6 puta osvojila prvo mjesto, a uz to ima jedno srebro i tri bronce.





Posada Gusara iz Komina ostvarila je pet uzastopnih pobjeda od 2009. do 2013., a posada UOTV Rogotina je od 2005. do 2007. godine ostvarila tri uzastopne pobjede na maratonu, te im je oboma pripao veliki Štit kneza Domagoja u trajno vlasništvo.

Dobro došli u Šibenik

Zanimljivosti o Šibeniku

Katedrala   Svetog   Jakova 

Katedrala Sv. Jakova u Šibeniku najznačajnije je graditeljsko ostvarenje 15. i 16. st. na tlu Hrvatske. Zbog svojih iznimnih vrijednosti katedrala je 2000. godine uvrštena u UNESCO-ov popis svjetskog kulturnog nasljeđa.




Gradnja nove katedrale simbolički je bila kulminacija višestoljetnog stremljenja grada, da se odvoji od trogirske biskupije te da i uz vlastitu crkvu stekne i komunalnu autonomiju. Podignuta je na južnoj strani središnjeg starog gradskog trga, na mjestu romaničke crkve sv. Jakova.




Ideja o gradnji velikog katedralnog hrama datira od 1298. godine. kada je Šibenik dobio vlastitu biskupiju i naslov grada. Odluka o gradnji i početku pripremnih radova donesena je 1402. godine. Gradnja je međutim, započela tek 1431. godine i trajala uz prekide do 1536. godine. Prvo desetljeće na njenu podizanju rade mletački gotički graditelji i šibenski klesarski majstori Andrija Budčić i Budiša Statčić. Za to vrijeme izgrađen je južni i sjeverni zid, donji, gotički dio pročelja i oba portala crkve.





Prilikom osnutka biskupije 1298. g. postojeća crkva sv. Jakova na glavnom gradskom trgu promovirana je u stolnu crkvu, ali kako je bila malena i neprikladana istom je prilikom odlučeno da biskup i grad osiguraju sredstva za gradnju nove katedrale. Krajem 14. st., nakon što je u invaziji Mlečana stara katedrala sv. Jakova oštećena, odlučeno je da se gradi nova te je 1402. g. zalaganjem biskupa Bogdana Pulšića osnovan je fond za njezinu gradnju. Zbog nepovoljnih političkih prilika a potom i raznih drugih nedaća koje su zadesile Šibenik (kuge i požari), gradnja nove katedrale počela je tek tri desetljeća kasnije postavljanjem kamena temeljca 1431. godine. Katedrala je dovršena 1536. g., a 1555.g. posvetio ju je biskup Ivan Lucije Štafilić. Nakon temeljite obnove u 19. st. katedrala je ponovo posvećena 1860.

Nastanak katedrale obuhvaća tri različite stilsko-razvojne faze od kojih se prva naziva po biskupu Boganu Pulšiću (1402.-1437.) koji je započeo s njezinom gradnjom, dok se preostale dvije nazivlju po dvojci najznačajnijih arhitekata koji su definirali njezin današnji lik – Jurju Matijevom Dalmatincu i Nikoli Ivanovom Firentincu. Tijekom stoljetnog razdoblja gradnje katedrala je nastajala sukcesivnim izmjenama triju različitih arhitektonskih koncepcija,
pri čemu se izmijenila tri različita stila: prvi gotički, drugi mješoviti gotičko-renesansi i treći renesansni.

Započinje 1428. g. odlukom gradskog Vijeća da se nova katedrala treba podići na pogodnijem mjestu u sjevernom dijelu grada. Bonino da Milano kao „primus magister ecclesie Sancti Jacobi“ (1428-1429) izrađuje prvi projekt katedrale koja se treba podići na mjestu crkve Sv. Trojstva (danas Sv. Ivana), no zbog smrti uspjeva samo djelomično dovršiti pojedine kiparske dijelove glavnog portala (danas se nalaze raspoređeni na postojeća dva portala katedrale. Na osnovu odluke gradskog vijeća da se katedrala ipak treba graditi na mjestu postojeće novi protomagister Francesco di Giacomoiz Venecije (1430-1431) modificira njegov projekt te ga prilagođava za izgradnju na postojećem mjestu gdje se još nalazila stara katedrala. Postavljanjem temelja na sjeverozapadnog uglu pročelja (9. travnja 1431.) započinje gradnja nove katedrale. Na mjesto protomajstora Francesca, kojemuje istekao jednogodišnji ugovor, dolaze Antonio di Pierpaolo Busato i Lorenzo Pincino, mletački majstori koji slijedećih desetak godina rade na katedrali. Zbog poteškoća oko postavljanja temelja i realizacije svetišta produženog preko ulice, početkom 40-tih godina dolazi do prekida gradnje, te šibensko Vijeće u lipnju 1441. g. sklapa ugovor s Jurjem Matejevim iz Zadra pro prohtomagistro fabrice Ecclesiae Cathedralis.

Odvija se u dvije odvojene etape, među kojima je duže, petogodišnje razdoblje prekida. U početnoj fazi rada na katedrali (1441.-1455.) Juraj Matijev Dalmatinac (Georgius Mathei Dalmaticus) novo tropasidalno svetište koje još uključuje krstionicu ugrađenu u temeljima južne apside (1443.-44.), te uz nju prislonjenu sakristiju s riznicom na katu (1450.-54.). Istovremeno se dovršavaju ranije započeti uzdužni zidovi crkve do visine vijenca visećih lukova, dok se u interijeru, po novom projektu majstora Jurja zajedno sa presvođenim kapelama bočnih brodova do iste visine podižu arkade glavnog broda. U trenutku prekida radova 1455. godine izgrađene su visoke substrukcije poligonalnog svetišta do razine vijenca s glavama, odnosno do razine poda prezbiterija u interijeru. Početnu fazu izgradnje katedrale obilježava prostorno-funkcionalna adaptacija te modernizacija ranijeg projekta, te niz inventivnih, prvenstveno graditeljsko-konstruktivnih i dekorativnih rješenja primijenjenih u gradnji svetišta ("montažna tehnika" gradnje velikim kamenim blokovima, te vijenac individualiziranih glava prirodne veličine).

U drugoj fazi rada na katedrali (1461.-1473.) radovi su koncentrirani samo na podizanju poligonalnih zidova svetišta pri čemu se mogu razlikovati dvije konsekutivne etape. Prvu etapu (1461.-1465.), obilježava pojava novog, ranorenesansnog dekorativnog repertoara pretežno slikarskog karaktera koji potječe od slikara iz kruga F. Squarcionea i radionice Donatella u Padovi (zid sjeverne kapele raščlanjen s pilastrima i zaključen s vijencem na kojem putti pridržavajući girlande sviraju i plešu, tzv. "Malipierova partija"). Druga etapa javlja se nakon Jurjevog boravka u Dubrovniku (1465.-1473.), a obilježava je pojava strukturalno zrelijih kompozicija i stilski čišćih motiva toskanskog porijekla (prozori glavne apside) koji su nastali pod utjecajem firentinskih majstora iz kruga Michelloza di Bartolomea zaposlenih u Dubrovniku pred Jurjevim dolaskom. U završnom razdoblju rada na katedrali Juraj Dalmatinac na sjevernom zidu kapele svetišta, pod arhivoltom s grbom kneza S. Malipiera (1465.-68.) postavlja reljef sv. Jerolima pustinji. Juraj Dalmatinac umire 10. listopada 1473. godine.


Počinje imenovanjem Nikole Ivanova iz Firence (Niccolo di Giovanni Fiorentino) novim protomagistrom (1475.). Firentinac zatječe katedralu dovršenu do visine obodnih zidova svetišta i zidova bočnih brodova, ali međusobno neusklađenih i nepovezanih, te sa brojnim nepravilnostima u tlocrtnoj dispoziciji čitavog korskog djela (istanjeni te izlomljeni zidovi svetišta i transepta u interijeru). Do 1477. godine Nikola Firentinac izrađuje projekt za dovršetak čitavog gornjeg dijela katedrale te počinje s presvođenjem bočnih kapela svetišta. Mijenjajući raniju koncepciju trobrodne bazilike otvorenog krovišta u crkvu presvođenu bačvastim svodovima Nikola prvo nivelira visine svetišta i trobrodnog korpusa crkve, a potom, te snažnim, all' antica vijencem jasno razdvaja prethodno sagrađene dijelove od svojeg novog gornjeg dijela.

Prilagodbom Jurjeve "montažne tehnike" gradnje Nikola Firentinac nad bočnim kapelama svetišta Nikola prestaje obnašati dužnost protomagistra i u vlastitoj režiji sklapa ugovor za izradu kamenog namještaja u svetištu. Osim kupole, u trenutku njegove smrti (1506./1507.) podignuta su još dva traveja bačvastog svoda nad glavnim brodom, te u ravnini s njima i četvrtbačvasti svodovi nad bočnim brodovima. Premda se katedrala gradi još tri desetljeća nakon njegove smrti ona je u cijelosti dovršena po njegovu projektu. Nakon Nikole Firentinca dužnost protomagistra obnašala su još dva arhitekta – Bartolomeo iz Mestra (od 1520.), a potom njegov sin Jakov. Oni su do završetka građevinskih radova presvodili preostala četiri traveja glavnog i bočnih brodova, te podigli gornji "trolisno" zaključeni dio zapadnog pročelja.
podiže kratke bačvaste svodove sastavljene od dugačkih kamenih ploča slaganih na preklop (dovršeni do 1479.). Pripremajući pravilnu i čvrstu građevinsku substrukciju za istovjetno koncipirane velike svodove crkve, Nikola ispravlja i ojačava zidove korskog djela, te ih vrlo brzo (do 1483.) podiže do razine svoda. Pri tome primjenjuje složena inženjerska rješenja – u debljini zida sakrivene metalne zatege, te konzolno izbačeni "ravni luk" (piattabanda). Bačvasti svodovi i križište s oktogonalnim tamburom-lanternom i kupolom izgrađeni su do 1499. godine. Te godine





Od 16. stoljeća na katedrali su kontinuirano rađeni brojni manji popravci,prvenstveno zbog propuštanja vode. U drugoj polovici 19. stoljeća zalaganjem šibenskog arhitekta Paola Bionija i uz potporu austrijske vlade izvršena je temeljita i sveobuhvatna restauracija (1843-1860). Nakon drugog svjetskog rata u cijelosti je obnovljena sakristija (1947.-49.), a izmjenom željeznih zatega (1961.) izvršena je statička sanacija katedrale. Tri granate ispaljene s broda bivše JNA 18. rujna 1991. g. probile su kupolu katedrale. Sanacija oštećenja kupole izvršena je od 23. kolovoza 1996. do 14. ožujka 1997, a program održavanja (čišćenje) i nadgledanja se nastavlja i dalje.

Zanimljivosti o Pagu

Pag i paška čipka 

Paška čipka je vrsta čipke koja se šije u hrvatskom gradu Pagu (otok Pag) koja se odlikuje iznimnom ljepotom uzoraka, kvalitetom i načinom izrade te višestoljetnom tradicijom izrade.




Specifičnost paške čipke je u tome što se smatra da je njezin korijen u Mikeni i da je se zadržala u gradu Pagu od davnine jer prvi zapisi o paškoj čipki potječu iz 15. stoljeća kada se spominje samostan sestara benediktinki, također izrazita osobina paške čipke je da prije nisu postojale šablone ili nacrti za izradu već se način izrade te njihov uzorak prenosio sa koljena na koljeno, sa majki na kćeri usmenom predajom i praktičnim radom.



Prvi puta da je paška čipka službeno predstavljena na izložbi 1880.U razdoblju od 1906. do 1943. godine paška je čipka prikazana na brojnim izložbama diljem svijeta, u Londonu, New Yorku, Budimpešti, Beogradu, Beču, Milanu, Pragu, te na Svjetskoj izložbi u Parizu 1937. godine dobila je zlatnu plaketu kao iznimno vrijedan ručni rad. Carica Marija Terezija je na bečkom dvoru držala pašku čipkaricu koja je šivala čipku za potrebe dvora.


U novijoj povijesti se 1906. godine Frane Budak gradonačelnik Paga je utemeljio Čipkarsku školu izrade paške čipke u kojoj je prva učiteljica bila Nina Rakamarić koja je pedagošku obuku stekla u Beču. Frane Budak je ujedno izdvojio čipku od ostalih uporabnih predmeta kao što su zavjese, maramice, pokrivači, plahte i drugi a prikupio je i izradio oko pedesetak izvornih nacrta po kojima se i danas izrađuje paška čipka.


Čipkarska škola je kontinuirano radila do 1945. godine, nakon toga je radila s manjim i većim prekidima da bi 1994. godine ponovno počela kontinuirano djelovati u sklopu srednje škole Bartula Kašića.


Uz čipkarsku školu u očuvanju tradicije paške čipke izrazitu ulogu igra i Udruga paških čipkarica "Frane Budak" iz grada Paga koji imaju znatnu količinsku izradu čipke.



Paška čipka je izvorni hrvatski proizvod  te se tijekom godina pokazalo da uporabna vrijednost paške prerasla u kulturno dobro RH. nematerijalnu baštinu te izraziti suvenir otoka Paga pa i Hrvatske te je jedan od najpoželjnijih hrvatskih suvenira prikladan kao poklon i osobna uspomena.

Ovo "bijelo zlato" kako ga zovu sve više postaje predmet koji se ističe svojom umjetničkom vrijednosti i izgledom te nije neuobičajeno da se vidi uokvirenu na zidu poput neke slike. U gradu Zadru je čak otvorena i galerija paške čipke sa primjercima čipke starim i više od stotinu godina.
Postoji više vrsta i oblika čipke te jedan način izrade:



iglom na krutoj površini kada se uz osnovne niti nadovezuje uzorak iz središta prema vani poput paukove mreže koji se odlikuje iznimnom čvrtoćom, pri ovom čipkanju upotrebljavaju se niti konca iznimne tankosti i čvrstoće koji daju čipki specifičan prozirni ali i čvrsti izgled, ovaj način izrade čipke je izvorni.


Paška čipka se razlikuje od drugih vrsta čipki po tome što se šije tankim koncem i što je čvrsta. Pašku čipku je moguće nabaviti od čipkarica koje tijekom ljetnih mjeseci šiju pred vratima svoje kuće. Paška čipka manje veličine može biti izuzetno lijep detalj na svečanoj odjeći.

Zanimljivosti o Hvaru

Čipka

Čipka je samostalni šupljikavi ručni rad koji nastaje u doba renesanse na prostoru Mediterana i zapadne Europe. Osnovne tehnike čipkarstva, vještina izrade čipke, su šivanje iglom i preplitanje pomoću batića. 

Razlika između čipkarstva europskih zemalja i onog na prostoru naše zemlje su njezini stvaratelji. U Europi je izrada čipke bila u rukama ženskih crkvenih redova, građanstva i plemstva dok se u Hrvatskoj njihovim posredstvom prenosi u ruke seoskih žena u manjim ruralnim sredinama.

 One čipku izrađuju za potrebe tradicijske odjeće i posoblja. Danas u Hrvatskoj postoje tri glavna centra izrade čipke čije se djelovanje nastavlja na višegodišnju tradiciju čipkarstva. To su Lepoglava u hrvatskom zagorju sa čipkom na batiće, na Jadranu Pag sa čipkom na iglu i Hvar sa čipkom od agave. 

Vještina izrade pruga čipke na batiće iz grube lanene pređe koje su seljanke u Lepoglavi izrađivale za ukras svoga ruha ili za prodaju, iznjedrila je izradu finih čipaka različita oblika. Paška čipka je ukrasni element koji se javlja prvotno na folklornom tekstilu a zatim kao samostalni ukrasni predmet. Vještina izrade čipke od agave u gradu Hvaru specifična je po materijalu iz kojeg nastaje (agava) i vezanosti samo uz benediktinski samostan. 

Čipka na otoku Hvaru 

 Samostan benediktinki u Hvaru postoji od 1664. godine, kada su iz Raba došle u Hvar dvije redovnice da bi samostan mogao započeti svoje djelovanje. Za osnutak samostana zalagala se hvarska komuna od 1534. godine, a neki Hvarani svojim darovnicama poticali izgradnju istoga. 

No najveća zasluga ide biskupu Milaniju koji je sretno priveo kraju dugogodišnje otezanje oko osnutka te sam osobno išao u Rab i doveo redovnice u hvarski samostan sagrađen na ostavštini pjesnika Hanibala Lucića. 




Godine 1836. hvarska komuna zatražila je od benediktinki da osnuje žensku pučku školu. Sestre su to prihvatile, osnovale školu i vodile punih 60 godina: 1836-1896.  

Uz prvenstveno duhovni karakter ozračja što ga samostan već stoljećima širi na ovom prostoru, danas je posebno poznat po cijelom svijetu po čipki od agave, koja se samo tu u samostanu njeguje, po tradiciji od prije 100-120 godina i prelazi iz generacije u generaciju.Posao oko pripremanja niti vrlo je mukotrpan. Iz svježega lista izvlače se niti i prerađuju na specifičan način dok se dotjeraju za upotrebu. 

Hvarska čipka od agave upisana je na UNESCO listu nematerijalne reprezentativne baštine svijeta.